Zeničanin sa zagrebačkom adresom, glumac, voditelj, poznat i kroz „Potjeru“ i „Milijunaš“. Tarik Filipović je bio naš sagovornik na partiju Talent Agencije “Zona”.
I voditelj i glumac. Nezahvalno pitanje, ali koja Vam je uloga draža?
“Po zanimanju sam glumac. Ako dobro kuham nisam kuhar. Bavim se voditeljskim poslom, to je jedna paralelna karijera, ali ono što najbolje znam raditi u životu je gluma”.
Znači glumac po izboru, a voditelj slučajno?
“Pa baš se dogodilo slučajno. Nije mi padalo na pamet, imao sam 29 godina kad je počeo Milijunaš. Niti me zanimalo to, niti me privlačilo, ali me privukao taj projekat”.
Režirali ste Komediju „Pas Matter“ koja je 19. augusta izvedena u Splitu. O čemu je riječ i kako Vam leži uloga reditelja?
“Nije mi ovo prva režija. Režirao sam već predstavu Predsjednici/ca u kojoj sam bio i autor, Rene Bitorajac i ja smo režirali naše autorske predstave. Nije da nemam nekog isustva. To je jedna predstava o psima koja je aktivistička. Duhovita, šarmantna, edukativna. Igraju je Domagoj Nižić i Faris Pinjo. Sad im se otvaraju vrata i sad će se naigrat dobro narednih par godina”.
U ulozi ste domaćina na Partiju Glumačke agencije Zona čiji ste i član. Koliko je bitna Zona i koliko ona pruža šansu za uspjeh na svjetskoj glumačkoj sceni?
“Anila i njena Agencija su jedni od najuspješnijih na ovim prostorima i stvarno je prozor u svijet serija i filmova, ne samo mladim glumcima. Neki glumci su u dosta poznijim godinama zakoračili u neke koprodukcije. Tako da na karti svijeta nismo više izolirani. Ja sam već dva projekta u Španiji radio preko Anile i neke druge filmove i serije. Divna suradnja, puno castinga, audicija, ona misli na sve”.
Ovih dana ste imali priliku da sa kolegom Joškom Lokasom vodite kvizove u Sarajevu. Kako biste, kao voditelj kvizova, ocijenili kvizašku kulturu ovdje?
“U deset deka je u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu i svugdje gdje ljudima ne treba titl kad vas slušaju. Ova cijela regija je oduvijek voljela kvizove, sad je ta ekspanzija nekako velika i pub kvizovi su u modi. Mislim da nema boljeg načina zabave nego izaći sa društvom pa da nisi samo u pubu, već i da se nešto igra i nauči”.
“Ovo je prvi put da smo Joško Lokas i ja nešto vodili zajedno, a prijatelji smo preko trideset godina. Ovo je bila generalna proba za naš kviz koji pripremamo. Mi želimo da to bude najveći regionalni kviz koji će nam dati pobjednika i najboljeg kvizaša iz regije i novac koji će mu promijeniti život. Radimo na tome i nadamo se da ćemo opet prikovati ljude za televizor koji se sve manje gleda. Nadamo se tome do kraja sljedeće godine. Sada je više stvar produkcije”.
Vaša uloga 2005. u filmu ‘Go West’ bila je i ostala jedno od najhrabrijih glumačkih ostvarenja na ovim prostorima, rat, etničke podjele i ljubav između dva homoseksualca, kako se danas osvrćete na to iskustvo?
“Ja sam tu dosta otvoren. Glumac sam. Igrao sam i zločince i negativce, ne vidim razloga da ne bih igrao nekoga iz gej populacije. Nekome je to šokantno, meni nije. Doduše tu to vrijeme je bila dosta homofobna atmosfera, dosta su nas napadali po medijima i prije nego su pogledali film”.
Kako je publika reagova tada i šta mislite kako bi reagovala danas, 20 godina kasnije?
“Nije neka velika razlika. Meni se i dan danas javljaju ljudi koji nisu nikad pogledali taj film, pa su ga pogledali negdje i onda kažu da je težak, da su se isplakali, pa se niko ne osvrće na tu ljubav Kenana i Milana”.
Glumili ste u raznim žanrovima. Bavili ste se temom ratnih trauma, a sa druge strane imamo film „Dobro uštimani mrtvaci“ koji je crna komedija. Šta Vam više leži?
“Ja više volim dramske uloge, a više igram komedije. Tako se posložilo. Ne pada mi to teško, moj život je na neki način komedija i humor i sve što to prati je moj odbrambeni mehanizam i način života. Teže je ljude kvalitetno nasmijati u današnjoj poplavi svega i svačega što nam se nudi na teatarskim daskama. Ja volim i predstave koje sam pisao, sve imaju rollercoaster emocija. Volim kao i u životu da bude i smijeha i suza i na kraju zamrznuti stvar. Jer tako je i u životu”.
Mnoge ste osvojili i monodramom o Miroslavu Ćiri Blaževiću. Ćiro je bio legenda u svakom smislu te riječi. Sada nakon što nas je napustio da li mislite da je predstava postala i svojevrsni spomenik?
“Ona je njemu i za života bila spomenik. Nakon 250 izvedbi sam pauzirao igranje te predstave jer nisam stizao, igrao sam osam drugih predstava. Međutim kad nas je Ćiro napustio shvatio sam da toj predstavi vrijeme ne može ništa, igrat ću je dok ja mogu i dok me noge nose. Ljudima je jako drago. Čak im je sad i puno emotivnije čuti sve te rečenice i taj kraj koji je jako težak i dirljiv koji je bio takav i dok je on bio živ, a sada posebno. Ta predstava će živjeti dok ja živim i to je na neki način otrgavanje od zaborava na neki način jednog čovjeka koji je meni bio jako drag, poseban i jedinstven”.
“Ćiro mi je rekao: ‘Hvala ti sine što si me za života učinio besmrtnim'”.
