U Islamskom centru „Sultan-Ahmed“ u Zenici održana je promocija monografije „300 godina zeničke Sultan-Ahmedove medrese“.
Kako je istakao muftija zenički prof. dr. Mevludin Dizdarević, a koji je također jedan od autora te urednik ove monografije, za izradu ove važne publikacije angažirali su eminentne bh. stručnjake: prof. dr. Aladina Husića sa Orijentalnog instituta u Sarajevu, prof. dr. Elvira Duranovića sa Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka, doc. dr. Mirzu Džananovića sa Filozofskog fakulteta u Zenici te prof. dr. Sedad Dizdarević sa Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici.
„Mnogi važni aspekti naše kulturne i obrazovne historije su često zanemareni. Sultan-Ahmedova medresa ima posebno mesto u intelektualnom životu Zenice i predstavljala je ključnu instituciju tokom gotovo 240 godina“, izjavio je Dizdarević.
U monografiji su obrađeni različiti historijski periodi, uključujući osmansku i austrougarsku vlast, kao i predratno razdoblje. Mufija je istakao da je medresa bila centar pismenosti i obrazovanja, a njena tradicija nastavila je da živi i nakon zatvaranja 1946. godine.
U procesu prikupljanja građe, posebno su se suočavali s izazovima vezanim za osmanski period. Prof. dr. Aladin Husić istakao je da smatra kako je medresa starija nego što se obično misli, te da je njen rad mogao početi i nekoliko godina ranije.
„Osmanski period je nedovoljno istražen, a nedostatak izvora dodatno otežava rad. Ipak, uspjeli smo donijeti nove informacije koje će poslužiti kao podsticaj za buduća istraživanja“, rekao je Husić.
“Problem je nedostatak izvora, prije svega što mi u BiH nemama relevantnu građu iz tog perioda, iz prostog razloga što je Orjentalni institut 1992. godine bio jedna od prvih institucija koja je pogođena i u kojoj je spaljena sva naša građa ili sve ono što je Orjentalni institut baštinio kao institucija od saveznog značaja. Tako da smo bili prisiljeni, u potrazi za tom vrstom građe, konsultirati osmanske arhive u Istanbulu i Gazi Husrev-begovu biblioteku- kazao je Husić, ali je i dodao kako rezltata tih istraživanja nije bio onakav kakav su priželjkivali i očekivali. Ali, bez obzira na sve, uspjeli su aktuelizirati neka pitanja te donijeti nove podatke, koji bi trebali biti podsticaj za neka buduća istraživanja. Dodatni ograničavajući faktor bio je period pandemije koronavirusa, u kojem su počeli s radom na istraživanju za ovu monografiju” istakao je profesor Husić.
“Međutim, uspjeli se ponešto kazati i o onome što nismo znali, a to je da je tradicija obrazovanja u Zenici duga onoliko koliko je duga i historija medrese. Zapravo, pokazali smo da medresa predstavlja neku vrstu zrelosti obrazovnog sistema koji je nastajao u vrijeme osmanske vladavine” kazao je Husić.
Muftija Dizdarević je podvukao kako su monografijom željeli prezentirati sve ono što se relevantno zna o ovoj ustanovi, a koja je djelovala u različitim historisjkim epohama pa su ih obrađivali različiti istraživači.
“Medresa je bila stjecište naše pismenosti, naše intelektualnosti, našeg odgoja i obrazovanja” istakao je Dizdarević.
Monografija, dodao je, sadrži periode rada medrese u periodu osmanske, austrougarske vlasti te predratni period- pred Drugi svjetski rat.
“Medresa je, na neki način, živjela i nakon što je zatvorena 1946. godine. Ali, naravno, istraživači koji su propitivali njenu relevanciju i njene refleksije na naš društveni i kulturni život. U tom pogledu, cilj nam je pokazati da je ovo unikatan fenomen. Mi imamo medresu koja je bila jedna od rijetkih, praktično prva obrazovna institucija u kojoj su dječaci i djevojčice skupa išli u razred- prije Drugog svjetskog rata. Imamo medresu u kojoj su predavali i nemuslimani, u kojoj je potpisana Zenička rezolucija, kojom su, u velikoj mjeri, spašeni Romi Bosne i Hercegovine.Ona nije samo bila mjesto gdje se odgajaju i obrazuju ljudi, nego mjesto gdje je okupljala našu intelektualnu elitu i donosila vrlo relevantne odluke”- kazao je Dizdarević.
Tradicija obrazovanja u Zenici, prema njegovim riječima, seže u 16. stoljeće, a medresa je nastala kao odgovor na nove društvene potrebe tog vremena. Promocija monografije je takođe otvorila vrata daljnjim istraživanjima o ovom značajnom delu bh. kulturne baštine.
