Ovog utorka počinje Festival bh. drame u Zenici. Na njemu neće sudjelovati predstava „Što na podu spavaš“ autora Darka Cvijetića i reditelja Kokana Mladenovića, pod obrazloženjem selektorice da je rat u bh. drami završen. Predstava ne sudjeluje ni na drugim festivalima u Bosni i Hercegovini. Otvorilo je to diskusiju o tomu je li neafirmiranje festivalskog života predstave oblik autocenzure, te jesmo li prezasićeni ratnim temama u teatru.
Festival bh. drame u Zenici ove godine je koncipiran tako da konačno govori o životu ljudi danas i njihovim aktuelnim problemima. Dio je to obrazloženja zašto predstava „Što na podu spavaš“ nije u ovogodišnjoj selekciji.
„Što se tiče tematskog i idejnog kruga, usudila bih se s olakšanjem ustvrditi da je u bh. drami nakon tridesetak godina rat konačno završen ili barem naziremo njegov kraj“, izjavila je Tanja Miletić-Oručević, selektorica 22. festivala bh. drame.
S tim se ne slaže autor predstave, ističući da ona, rađena sa glumcima iz tri regionalna centra, cilja na to da antiratnim tonom dođe do svačijeg uha. Potcrtava i to da, utemeljeno na kredibilitetu, selektorica ima potpuno pravo na koncipiranje festivala prema vlastitom izboru. No, javnosti su simptomatične dvije stvari. Prva je da predstava koja putuje regionalno nije kandidirana za učešće na državnim festivalima. Drugo, autorski tim predstave djeluje vođen idejom da svaka zaraćena strana mora priznati vlastite greške. Je li onda šutnja u teatru i o teatru kolektivna autocenzura ili ona koja ne želi narušiti kolegijalne odnose među kulturnim radnicima, od kojih većina s kojima smo kontaktirali nije željela govoriti o ovoj temi?
„Ja ne želim vjerovati da postoji namjera, ja želim vjerovati da se radi o ključnoj riječi koja je tu – nesporazum. Mislim da se radi o tome da ljudi ili nisu pogledali pažljivo ili nisu dovoljno razmislili ili je opet, kao u svemu, politika bila mistrija koja je odigrala završni potez“, kazao je Cvijetić.
Slučaj je bio povod da se u javnom prostoru reaktualiziraju pitanja o tome je li rat u umjetnosti završen, je li on dio identiteta, vuče li nas u prošlost ili otvara prostor ka antifašističkoj budućnosti.
„Može zvučati patetično, ali naša tema je uvijek čovjek – čovjek pomjeren u bilo kojem prostoru, u bilo koje vrijeme, to je manje važno. Manje važno je pričamo li priču o čovjeku koji je rođen u Sarajevu ili čovjeku koji je rođen u Kijevu ili čovjeku rođenom u Beogradu“, govori dramaturg Almir Imširević.
Teatrologinja Tina Laco smatra kako je na određeni način svaka ratna tema antiratna tema – i u književnosti i u teatru: „Ono što mi je na neki način drago vidjeti i kako mogu ocijeniti našu ratnu literaturu odnosno tematiku koja je prisutna i danas – to više nisu one pamfletske borbe perom, to je, zapravo, terapija perom. I terapija kazalištem“.
U stvarnosti u kojoj uvijek nečija imena krvare, u kojoj imena ulica nose naziv prema zločincima, u kojoj se heroji slave samo zbog pripadnosti, čini se da rat nije završen. Pa i složimo li se da je vjera u preobražavajuću sposobnost teatra tek puka mistifikacija umjetnosti, uvijek postoji ona vodilja autorskog tima – neka ne bude da vam nismo rekli.
federalna.ba
