U saradnji sa Youtube kanalom Zenica kroz objektiv donosimo vam priče o mahalama, ulicama i dijelovima grada u Zenici.
Mahala Kočeva kao najveća mahala tadašnje zeničke kasabe pozicionirana je između riječice Kočeve na jugu, rijeke Bosne na istoku i malog jaza na sjeveru. Zemljište ove mahale pada od 325 m na Carini na 315 m kod mosta na riječici Kočevi, a tlo je dobra crnica koja se mogla navodnjavati iz Kočeve ili iz njezinog jaza, dok je nedostatak izvora vode nadomješteno blizinom riječice Kočeve i rijeke Bosne.
Mahala Kočeva kao i mahala Sejmen je tipski razvijena, gdje je kroz istu prolazio glavni put kasabe od Carine do Ćuprije na Sejmenu i tranzitni put Sarajevo-Zenica-Brod. Kuće mahale ne nalaze se na glavnom putu, a što je u skladu sa klasičnom orijentalnom gradnjom mahala , međutim ukoliko su na glavnom putu i postojale zgrade, imale su zanatsko-trgovačku funkciju, kao one prema čaršiji na jugu ili na Carini i Zacarini, gdje se završavala ne samo mahala nego i sama kasaba, a naziv mahale je u vezi sa riječicom Kočevom koja se pruža mahalom sa juga i istoka do ušča u rijeku Bosnu kod Kučukovića, na mjestu poznatom kao Kanara.
Mahala Kočeva imala je najveći broj kuća i bila je najgušće izgrađena, gdje prema katastarskoj karti iz 1882. godine imala je 324. objekta, a kuče su bile okupljene u nekoliko grupa. Najveća grupa je uz rječicu Kočevu (zbog blizine vode i glavnog puta), dok se glavna ulica ove grupe proteže paralelno sa riječicom Kočevom. Ostale dvije grupe kuča nalazile su se s desne strane glavnog puta kasabe, a u mahali je bilo dosta neizgrađenog prostora, naročito pored riječice Kočeve, koji prostor je često bio plavljen.
Javni objekti se nalaze na glavnom putu, na sjecištu sa jednom ulicom mahale, a tu se nalazi Sulejmanija, poznatija kao Kočevska kamena džamija i malo groblje uz nju, dok je novije groblje ove mahale na Bristu iznad Rudnika. Javnu funkciju je pored zanatsko-trgovačkih dijelova od mosta na Kočevi do džamije, te na Carini i Zacarini, imala i jedna menzilhana za smjenu konja tatara (pošte), kao i mala tabhana pored ušća riječice Kočeve, dok također mahala ima najstarije i najimućnije stanovništvo, kao što su Babahmetovići (povratnici iz Ugarske krajem XVII vijeka), Hadžimahmutovići, Čolakovići, Džampe, Islambegović, Melimedići, Mulahasići, Omerspahići, Pašalići, Serdarevići, Tarabari i dr.
Zenica ima dio grada koji se zove “Carina”. Porijeklo naziva vodi iz onih vremena kada su drumovima hodili trgovački karavani, diližanse i poštari jahači. Na ulazu u grad čekali su ih od vlasti određeni ljudi koji su ubirali taksu-carinu. Vremenom je ovaj dio grada promijenilo izgled, no zeničani i dalje nastavljaju po svome i ovaj dio grada ostaje carina.
Od mnoštva dućana i radnji na Carini malo ih je preživjelo u svom fahu, npr. krojač Arnaut ili fotograf Kratina, a većinu radnji i dućana pregazio je duh socijalizma i nacionalizacija. Nestali su dućani i radnje Osmana Husremovića i Ahmeta Babahmetovića, zatim obućarska radnja Ahmeta Zjakića i Hasana Babahmetovića, kafane Hasana Drinića i Čazima Spahića, aščinica Sulje Tatarevića, birtija Kuzmana Jeftića. Na ćošku je bila Pelešova trafika, a malo niže brijačnica Ahmeta Sehalića. Preko rampe radila je pekara Salčinovića, slastičarna Destanovića i kafana Mujage Mutapčića.
Kuće iznad rijeke Kočeve na visokoj podzidi bile su dugo vlasništvo trgovca Davida Gaona, no skladan komšijski život trajao je sve do 1942. godine, kada su Jevreji prognani i nestali u vihoru Drugog svjetskog rata, a komšije iz ovih i susjednih kuća nastaviše živjeti zajedno sve dok ne dođoše buldožeri da grade veliki tržni centar, tj. pijacu, o kojoj će mo više u nastavku videa.
Ovdje su živjele porodice Nade Čubrić (Veseljak), Pere Sugara, Jele Jelice, Malkoč Rifeta, Mujage Mutapčića, Faika Baručijei sestre Advija i Zehra Pašalić, a tu je zgrada hamde Ekinovića, poznatog pekara, a preko mosta poluokrugla zgrada neobičnog izgleda, koju je izgradio Miloš Cvijanović.
Voda iz Kočeve je tada korištena za pranje veša, tako je bila čista, sve negdje do 1950. godine. Djeca su se kupala u zagradenim “bentovima”, a uslov je bio da doneseš dva oveća kamena da bi brana bila što veća i čvršća. Ti bentovi pravljeni su na početku ljeta i išli su uzvodno od ovog drvenog mostića, a zvali su se Turkuša, Mujin bent, Kalinića bašta, Zukića mahala i Soldački bent, a najpoznatiji je bio ovaj posljednji, u kojem je voda bila preko glave, pa bi svi govorili da bent “nema dna”.
