Novu pjesmu koju danas objavljujem posvećujem mojoj Farah , napisao je Damir Imamović.
Farah Tahirbegović pjevala je u prvom bendu tzv. “novog sevdaha”, ljubljanskom Dertumu ratnih 90ih. Kasnije je bila urednica u izdavačkoj kući Buybook u Sarajevu gdje je počela prodajući knjige. Zbog toga smo je zvali “Zabo”, po Penakovoj “Maloj prodavačici proze”.
Kao djevojčica, svirala je harmoniku, odrastajući u Zenici, uz Himzine, Zaimove i ploče Boba Dylana. Od svih harmonikaša posebno je voljela Muju Šantića. Kad god bi Mostar Sevdah Reunion svirao u Sarajevu, pojavila se na vratima stana u kojem smo cimerali početkom 2000-ih i najavila: “Idemo slušati Muju!”. Bila mi je velika, starija raja, i tek danas mogu da shvatim koliko mlada je umrla te 2006. godine. Pričam s njom još povremeno. Zbog nje volim njenu Zenicu. Pitam se šta bi mislila o onome što danas radim, kako bi reagovala na ovo ili na ono, još intimno dijelim svako sevdalijsko otkriće s njom, i još kupujem isključivo plavi omekšivač za veš jer me je naučila da je jedino takav prihvatljiv, napisao je i dodaje –
Novu pjesmu s mog novog albuma posvećujem uspomeni na Farah čije ime na perzijskom znači Radost. Nazvao sam je “Harmoniko” i snimio je u pratnji Muje Šantića.
