Zenički hroničar Ibrahim Emić, jedan od učesnika dokumentarno-igranog filma „Ljudi i vatre“, govorio je o svom dugogodišnjem prijateljstvu s akademskim slikarom Tomislavom Perazićem, njegovim svakodnevnim navikama, stvaralaštvu i povezanosti s radnicima nekadašnje Željezare Zenica.
Uoči večerašnje premijere filma u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica, Emić je podijelio niz ličnih sjećanja na umjetnika čija su djela sačuvala prizore industrijske prošlosti grada.
Kako je ispričao, u realizaciju filma uključen je zahvaljujući svojim zapisima o nekadašnjem zeničkom Korzu.
„Slučajno sam upao u ekipu jer je Gavro, odnosno režiser, slušao CD iz moje knjige, koju sam praktično pretvorio u govorni zapis. Svih 66 priča pretvoreno je u govorno. Kada je čuo jednu priču o našem Korzu, rekao je da treba Ibrahima uključiti u taj film i tako je bilo“, kazao je Emić.
Upravo je Korzo, prema njegovim riječima, bilo jedno od mjesta na kojima je Perazić provodio vrijeme i pronalazio inspiraciju za svoje radove.
„Zašto baš Korzo? Zato što se tu nalazila jedna kultna kafana, preteča naše gradske kafane, gdje je često Tomo Perazić svraćao“, prisjetio se.
Emić je naveo da je slikara poznavao gotovo od njegovog dolaska u Zenicu, a tokom godina imao je priliku pratiti njegov umjetnički razvoj i svakodnevni život.
„Ja sam se družio s Tomom Perazićem skoro otkako je došao u Zenicu, od njegovog prvog ateljea u Kasini 1, za koji mnogi Zeničani ne znaju da je tu bio, pa sve do ateljea u Sučanoj dolini, zatim u Novoj Zenici, kod doktora Adolfa Goldbergera. Imao je i izložbeni prostor u Hotelu Internacional, pa u Hotelu Metalurg“, ispričao je.
Posebno se prisjetio slikarevih čestih dolazaka u njegov servis, gdje je Perazić znao provoditi vrijeme razgovarajući, ali i crtajući.
„Njegov put od stana uvijek je prolazio kraj mog servisa, gdje je rado svraćao i pričao svoje dogodovštine. Uvijek je nosio pod miškom nešto što je usput pronašao, što mu je moglo poslužiti kao podloga za neko njegovo djelo. Da li je to bio komad kartona, da li komad lesonita, uglavnom bio je i po tome prepoznatljiv“, kazao je Emić.
Perazić je, kako navodi, imao karakterističan hod, a Zeničani su ga često mogli vidjeti kako ulicama prolazi s papirima i različitim materijalima pod rukom.
„Svejedno o čemu se radilo, on je to pretvarao u djelo. Sjedeći za stolom u mom servisu, ako vidi slučajno slobodan papir, da nema ništa na njemu, uzeo bi flomaster i nacrtao portret, bilo mušterije koja je došla u servis, bilo prolaznika. Uvijek je stvarao“, ispričao je.
Prisjetio se i trenutaka kada bi slikar nakratko zaspao u fotelji, a potom se iznenada probudio i nastavio svojim putem.
„Znao je malo i otkunjati na onoj fotelji, a onda se probudi i kaže: ‘Žurim, žurim’, pa nastavi dalje“, naveo je Emić.
Jedan od posebno zanimljivih dijelova njegovog svjedočenja odnosi se na Perazićeve večernje posjete restoranu Korzo, gdje je posmatrao ljude koji su odlazili u smjene u Željezaru.
„Dolazio je u restoran Korzo u određene sate navečer, gdje je večerao i posmatrao. Zastori su bili veliki, teški zastori, a Korzo je bilo živo. Posmatrao je ljude, posmatrao je te ljude koji će možda večeras u noćnu smjenu, s vatrama, da se susretnu“, kazao je.
Upravo su ti prizori, smatra Emić, predstavljali važan izvor slikareve inspiracije.
„Kada završi večeru, uzimao je blok za skiciranje, olovku i skicirao. Niko nije znao da li je inspiraciju našao u ljudima koji će baš te večeri u noćnu, treću smjenu, jer radio se četverobrigadni sistem, ili će od tih njihovih pokreta nacrtati možda maslinu, možda onu poznatu ženu“, ispričao je.
Govoreći o Perazićevom umjetničkom izrazu, Emić je posebno naglasio način na koji je slikar povezivao motive Mediterana s industrijskim prizorima Zenice.
„On je jednostavno povezivao Mediteran sa Zenicom. Onaj njegov crveni nar bio je grotlo, ono kada se izlijeva željezo iz visoke peći. Iskre su bile mimoze, on je u njima vidio svoje mimoze. Tako je svu tu svoju mediteransku viziju upoređivao sa Željezarom“, objasnio je.
Prema njegovim riječima, Perazić je umjetničku inspiraciju pronalazio i u najtežim proizvodnim procesima, među ogromnim mašinama i užarenim metalom.
„Čak i onaj višetonski čekić u Kovačnici, kada ingot dođe pod presu da se pravi točak za vagon ili lokomotivu, on je i tu vidio neku draž. A zašto? Zato što su ga okruživali ljudi“, naglasio je Emić.
Upravo su radnici, njihovi životi i svakodnevica bili u središtu brojnih Perazićevih umjetničkih djela.
„Ljudi koji su, kada izađu iz kapije, bili obični ljudi. Išli su u kino, išli su u pozorište, išli su na izložbe, da bi navečer oblačili ona svoja azbestna, teška odijela, s cipelama s drvenim đonom, jer nijedan đon nije mogao podnijeti temperaturu na onoj platformi ispod visoke peći“, prisjetio se.
Opisao je i zaštitnu opremu koju su radnici koristili u pogonima nekadašnje Željezare.
„Imali su ogromne šešire koji su ih štitili od temperature, s ogledalom naprijed, tako da su oni, ne gledajući instrument, kroz to staklo tačno znali odrediti temperaturu, bilo u visokoj peći, bilo u Čeličani“, kazao je Emić.
Njegovo svjedočenje završeno je emotivnim prisjećanjem na dugogodišnje prijateljstvo s umjetnikom i nestanak industrijskog ambijenta koji je obilježio Perazićev život i stvaralaštvo.
„I to naše druženje trajalo je dugo, dugo, sve dok se nije, da tako kažem, ugasio, kao što su se ugasile i ove naše vatre Željezare“, zaključio je Ibrahim Emić.
Film „Ljudi i vatre“, autora i režisera Dragana Gavrilovića Gavre, posvećen je životu i djelu Tomislava Perazića, ali i industrijskoj prošlosti Zenice.
Premijera će biti održana večeras, 2. novembra, u 19 sati na Velikoj sceni Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.
