Home » Historija Hadži Mazića kuće
Zenica

Historija Hadži Mazića kuće

Povijesni objekat Hadži-Mazića kuća se nalazi u ulici Muhameda Seida Serdarevića , u središtu grada Zenice poznat kao Stara čaršija koji dio predstavlja jezgru iz koje se razvija grad Zenica.

Izgrađena je početkom 19 stoljeća, vjerovatno do 1835. godine. Pisanih izvora o prvobitnom objektu, kao i o njegovom graditelju nema, obzirom da ne postoji vakuf-nama ili tarih iz tog vremena koji bi svjedočili o nastanku građevine.

U ovoj kuči su 11.08.1878.godine održani povijesni pregovori izmedu zapovjednika Austrougarskih vojnih jedinica,generala Josipa Filipovića i predstavnika grada Sarajeva na čelu sa Hafiz pašom, kojim pregovorima se pokušao zaustaviti ili odgoditi ulazak austrougarske vojske u glavni grad Bosne i Hercegovine.

Prvi pisani pomen objekta jeste prilikom upisa vlasništva nad istim 1891. godine u gruntovnu knjigu kojim se pominje 5 suvlasnika te kuće, a kupoprodajnim ugovorom od 27. III. 1899. vlasnik ¼ objekta postaje hadži Hajdar Bajrambašić iz sela Seoci, koji kupoprodajnim ugovorom od 27. IV. 1910. godine postaje isključivi vlasnik sa omjerom prava 1/1, da bi potom isti ugovorom od 6. II. 1940. godine objekat prenijeo u vlasništvo Sultan-Ahmedove medrese, čime objekat postaje vakif.

Naziv Hadži mazića kuća se vezuje za Hajdara Bajrambašića, u narodu poznatijeg kao Hadžija Mazić, roden 1859. g. u zeničkom selu Jurjevići. U ranoj mladosti je išao raditi u najam kod drugih, tok vremena, počeo se baviti trgovinom u okolnim selima babinskoga sliva i sakupio prilično veliko bogatstvo, a 1902 godine je obavio hadž. Predmetnu kuću je 1939 godine kupio od Avrama Ozme, te istu uvakufio sa ciljem da ubire najam od izdavanja pet dućana i prostorija ove kuće u svrhu školovanja muslimanske djece u medresi, zbog čega je narod ubrzo nakon toga, bivše kajmekamovo sjedište nazvao Hadžije Mazića kuća, koji naziv se održao i danas. Hajdar Bajrambašić zvani Hadžija Mazić je umro 1940. godine u 81. godini života.

Rješenjima Skupštine općine Zenica iz 1959 i 1964 godine Hadži-Mazića kuća postaje društvena svojina koja prelazi na korištenje Muzeju grada Zenice od 13. 1. 1972. godine, da bi dekretom Općine Zenica, krajem 1992. u kuću uselio Medžlis Islamske zajednice Zenica i Muftiluk zenički koji i danas taj prostor koristi.

Od kraja 19 stoljeća, sve do 80-tih godina 20 stoljeća, na južnoj, prizemnoj strani postojali su i postoje poslovni prostori u kojima su smještene zanatlijske ili trgovačke radnje (travari, opančari, sarači terzije, kamenoresci i dr. obrtnici), a prostori za dućane su izdavani zainteresiranima, dok je novac od najma bio namijenjen za finansiranje kajmekamove administracije.

Kuća je vidna sa tri strane, sjeverne, istočne i južne, dok se na zapadnoj strani oslanja na građevinu austro-ugarske gradnje, građena je od kamena i čerpića sa ukrutama od drvenih greda , a originalni raspored u kući zeničkoga kajmekana je bio sljedeći:

U prizemlju kuće su dvoja vrata privatna iz dvorišta i službena s juga sa čije desne strane je prijemna kancelarija sa posluženjem katom-kahvedžik, dvije sobe za administraciju kajmekama, te hodnik oblika slova L. prilično širok, koji je spajao privatni i službeni ulaz, a na strani prema čaršiji bilo je pet dućana u formi čepenka. Glavni ulaz u objekat je ostvaren iz avlije koja se nalazi sa sjeverne strane, a ista je prostrana i ogradena kamenim zidom visine oko 1 metar bez pratećih objekata.

Na spratu je kamarija i sedam prostorija, od kojih su najprostranije bile kajmekamova kancelarija i ona za sastanke, a ostale su bile pisamica, arhivska soba, te tri kancelarije kajmekamovih službenika, tu je i drvena veranda sa 6 prozora sa polukružnim završetkom kao i 7 pravokutnih drvenih prozora vanjskih dimenzija 1,00 x 1,45 metara, od kojih su četiri sa zapadne i tri sa istočne strane.

Krov je četvorostrani pokriven šindrom, potkrovna prostorija je dimenzija manjih od temelja, dok podrum, nije bio.

Koso, preko puta kajmekamove kuće, bilo je sagrađeno skladište žita, koje se ubiralo od aga i begova kao porez na imovinski prihod od poljoprivrede, poznato kao desetina. Skladište je godišnje od ubrane desetine, zavisno od roda i godine, primalo do 100.000 oka žita, a radi lakšeg shvatanja mjerna jedinica “oka” je predstavljala glavnu mjeru za težinu na ovim prostorima koja je iznosila 1,26 kilograma,

To znači, da je Zenica imala dovoljno žita za ishranu tadašnjeg stanovništva. Žito se prodavalo pekarima i ostalim stanovnicima, dok pekari nisu smjeli nabavljati žito na tržištu, sve dok ga ima u sreskom skladištu . Nakon ukidanja plaćanja desetine, oko 1860. godine, objekat je preuredio samardžija Mustafa Silajdžić u radionicu za izradu i popravak samara, gdje je nakon njegove smrti zgrada skladišta srušena 1910. godine radi uređenja mejtaša, tada glavnog trga, a u okviru uređenja mejtaša izgrađena je i Austrijska česma.