VIDEO: Dr. Mirza Pojskić “Prva gimnazija je zapalila vatru znanja u generacijama Zeničana”- Prva gimnazija Zenica obilježila je 80 godina postojanja i rada svečanom akademijom u Bosanskom narodnom pozorištu, kojoj su prisustvovali brojni bivši i sadašnji učenici, profesori i gosti iz javnog života. Među njima bio je i dr. Mirza Pojskić, bivši učenik i danas jedan od najuspješnijih neurohirurga u Evropi, zaposlen na Univerzitetskoj klinici u Marburgu (Njemačka), docent je i predavač.
Pojskić je u obraćanju podsjetio na važnost Prve gimnazije u obrazovanju generacija koje su oblikovale Zenicu i Bosnu i Hercegovinu.
“Prva gimnazija je jedna od rijetkih škola u našoj domovini, a usudio bih se reći i na Balkanu, koja pruža sveobuhvatan fond znanja koja neko ko je završio gimnaziju na kraju završenog školovanja usvoji. Ono što smo mi u gimnaziji naučili je jedan zanat učenja — ne toliko količina informacija, koliko način razmišljanja, kako prići nekom problemu, kako učiti, kako se ponašati. To je zapravo jedna filozofija života,” izjavio je Pojskić.
Istakao je da je znanje stečeno u Prvoj gimnaziji bilo temelj svega što je kasnije postigao u životu i karijeri.
“Ja slobodno mogu reći da je cijeli moj uspjeh na Zapadu uslovljen time što sam na vrijeme stekao radne navike, disciplinu i način razmišljanja u klupama Prve gimnazije,” dodao je.
U emotivnom govoru pred publikom, Pojskić se prisjetio i svojih školskih dana, poredeći školu sa “mjesto gdje se pali vatra znanja”.
“Stojeći danas ovdje, na 80. godišnjici naše škole, sjetim se riječi Plutarha: ‘Um nije posuda koju treba napuniti, već vatra koju treba zapaliti’. Ako postoji mjesto u Zenici na kojem se ta vatra palila generacijama, onda je to Prva gimnazija,” rekao je Pojskić.
Govorio je i o simboličkoj snazi škole u radničkom gradu poput Zenice.
“Prva gimnazija Zenica nikada nije bila samo obrazovna ustanova. Ona je bila i ostala temelj znanja i kulture, intelektualni stub našega grada, nastalog na željezu, uglju i dimnjacima i teškoj industriji. Kao što se čelik izlijeva u kalup i oblikuje vatrom, tako je i ova škola kovala generacije mladih ljudi čija su znanja, radne navike i karakter oblikovali Zenicu, Bosnu i Hercegovinu i naše društvo u cjelini.”
Podsjetio je da su iz školskih klupa Prve gimnazije potekli mnogi ljudi koji su svojim radom doprinijeli razvoju društva.
“Iz ovih klupa potekli su ljudi koji su pomogli razvoju našeg grada i države, branili Bosnu i Hercegovinu tokom genocidne agresije 1990-ih, vodili poslijeratni oporavak, osnovali i jačali Univerzitet u našem gradu i ostavili trag kao umjetnici, naučnici, ljekari, inženjeri, profesori i stručnjaci — ovdje i širom svijeta.”
Naglasio je da je posebnost Gimnazije upravo u tome što “nije učila samo činjenice, nego zanat: kako učiti, koliko učiti, kako prići problemu i kako ga riješiti.”
“Koliko god ova škola bila velika, još su veći bili naši profesori. Njihova predanost, strpljenje, širina znanja i sposobnost da nas nauče da mislimo — to je ono što je stvorilo generacije uspješnih ljudi,” rekao je.
Pojskić je govorio i o važnosti odnosa između učenika i profesora, podsjećajući na islamsku i filozofsku tradiciju poštovanja učitelja.
“Ko te poduči jednoj jedinoj riječi, tvoj je učitelj za cijeli život. Poštuj svoje učitelje kao što poštuješ svoje roditelje — jer roditelji ti daju život, a učitelji ti pokažu kako da ga živiš.”
“U neurohirurgiji svakodnevno vidim koliko je mozak savršeno i osjetljivo čudo prirode i Božjeg stvaranja, ali isto tako vidim da se njegov puni potencijal ne oblikuje u operacionoj sali, nego mnogo ranije — u školama poput ove, kod profesora koji su nas naučili kako da mislimo i kako da budemo ljudi. Nijedna ruka nije dovoljno precizna ako um nije dovoljno discipliniran, a tu disciplinu uma duguju generacije nas upravo Prvoj gimnaziji.”
Govoreći o učenju kao trajnom procesu, Pojskić je citirao kineskog filozofa Xun Zija:
“Učenje traje do smrti… Učiti znači biti čovjek.”
Upozorio je i na opasnost lošeg obrazovanja:
“Obrazovanje može biti i nehumano ako je jednostrano, indoktrinirano i ako ne uči čovjeka da misli. Ova škola je, čak i u najtežim vremenima, sačuvala ono najvažnije — slobodu mišljenja i širinu pogleda.”
Emotivno se osvrnuo i na svoju porodičnu povezanost s Gimnazijom:
“Za mene lično, ova škola nosi i porodičnu emociju. Ovdje su išli moji roditelji, moja sestra, moj dajdža, moj amidža, moja tetka, moje rodice i rođaci. I nadam se da će i sljedeća generacija moje porodice, koja živi u Zenici, nastaviti ovaj put.”
“Gimnazija je prekretnica u životu. Mjesto gdje nastaju prijateljstva za cijeli život, gdje prvi put otkrivamo ko smo, gdje prvi put volimo i patimo, i gdje, gotovo neprimjetno, postajemo ljudi kakvi ćemo jednog dana biti.”
Govorio je i o istinskoj vrijednosti obrazovanja:
“Obrazovanje bez razmišljanja beskorisno je, i bez ljudskosti, bez pristojnosti i karaktera – sve znanje postaje bezvrijedno. C.S. Lewis je to rekao jednostavno: ‘Obrazovanje bez vrijednosti samo stvara pametnijeg đavola’.”
Na kraju je mladima uputio poruku:
“Mislim da je jako važno da nikada ne odustajemo od naših snova i planova i da je strpljenje najveće oružje pobjede i da je jako važno od ranih godina vrlo ozbiljno raditi na svom životu i karijeri, što će rezultirati velikim uspjehom.”
Govoreći o budućnosti, završio je citatom Hasana Kafije Pruščaka:
“Strpljenje je oružje pobjede. To je jedina formula uspjeha – i čak i to sam naučio u gimnaziji. Neka i narednih osamdeset i narednih osamsto godina Prve gimnazije Zenica bude jednako svijetlo, i neka vatra koju ova škola pali nikada ne ugasne.”
