Pisat ću tebi… i drugima o tebi… kada skupim snage… i kada suze barem malo presuše… Kažu da ti je prijatelj onaj koji zna sve tvoje mane a ipak te voli… A znaš da znam sve… i znaš da te volim… Tvoj Tarik, napisao je glumac o prijatelju Damiru Vučku
Glumac i voditelj Tarik Filipović na Facebooku se oprostio od prijatelja Damira Vučka, koji je preminuo u 61. godini života. Tarik je objavio kadar iz filma “Ritam života” u kojem su obojica glumili i prijatelju napisao tužnu posvetu.
“De Niro iz Travničke”… Danas smo te ispratili… i otišao si, kao u zadnjem kadru našeg zajedničkog filma “Ritam života”… A ritam tog istog života neće biti isti bez tebe… Pisat ću tebi… i drugima o tebi… kada skupim snage… i kada suze barem malo presuše… Kažu da ti je prijatelj onaj koji zna sve tvoje mane a ipak te voli… A znaš da znam sve… i znaš da te volim… Tvoj Tarik”, napisao je glumac.
Vijest o iznenadnoj smrti Damira Vučka duboko je potresla brojne Zeničane, prijatelje i poznanike ovog prepoznatljivog lica tog grada. Damir Vučak nije bio samo običan stanovnik Zenice — bio je kroničar gradskih sjećanja, hodajuća enciklopedija, bloger… Njegove objave, popraćene autentičnim komentarima i toplinom, okupljale su Zeničane svih generacija. O njemu je biranim riječima na Zenicablogu pisao kolega Jasko Borovčević.
“Nije bio običan lik. Jer bio je sve, osim prosječan. Rekao mi je: “Kada umrem, neka mi psuju sve po spisku, ali s osmijehom.” Uvijek sam se divio njegovoj originalnosti misli i njegovom sarkazmu prema samom sebi i drugima. Svaki put kad bi Tarik Filipović dolazio u Zenicu, znalo se: Vučak je tu, Tarik je ikona ovog grada, ali Vučak je bio srce. I to čudnovato srce koje je radilo kako hoće. Nekad preskoči, nekad ubrza, a nekad se pravi da ne čuje. Ali nikad nije zakazalo kad je trebalo pomoći, stati iza čovjeka ili samo saslušati i dati savjet”, piše Borovčević.
Tarik Filipović, jedno od najprepoznatljivijih lica hrvatskog glumišta i televizije, rođeni je Zeničanin čija uspješna karijera desetljećima cvjeta u Zagrebu. Ipak, korijeni duboko usađeni u rodni grad ostaju neizbrisiv dio njegova identiteta, a sjećanja na djetinjstvo i prve korake, kako životne tako i glumačke, rado dijeli s publikom. Njegova priča o Zenici priča je o odrastanju u specifičnom industrijskom gradu, obiteljskoj ljubavi, sestrinskoj podršci i neočekivanom putu koji ga je odveo pod svjetla reflektora.
Odrastanje u Zenici 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća za Tarika je bilo ispunjeno igrom i izazovima. Kako sam kaže, bio je “fino odgojeno dijete koje je dosta vremena provodilo na ulici”, jer Zenica je bila grad gdje se život odvijao i izvan četiri zida. Priznaje da je bio prilično nestašan, ali je svoj šarm vješto koristio da prikrije sitne nepodopštine. Ključnu ulogu u njegovom odrastanju imali su roditelji, otac Omer i majka Seka, ali i starija sestra Emina.
“Moja starija sestra Emina bila je uzorna učenica i tjerala me da budem dobar, a ja sam se malo krpao uz njenu slavu”, prisjetio se Tarik u jednom intervjuu za Azra Magazin. Zajedno su pohađali osnovnu i srednju školu, a profesori su ga često uspoređivali s njom: „Bože, Tariče, onakva sestra, a ti nisi baš kao ona“. Priznaje da mu je njena reputacija ponekad bila i teret, te da mu đačko doba, unatoč uvriježenom mišljenju, nije ostalo u najljepšem sjećanju zbog strahova od ispitivanja i kontrolnih zadataka.
Opisujući Zenicu iz tog vremena, Filipović je u razgovoru za Anadolu Agency spomenuo kako je to bio “dosta zeznut grad”, dodajući: “a tek poslije vidiš da je možda dobro da je takav, što si odrastao na takav način, što si znao pravila, što je možda bilo neke surovosti kada ste bili djeca, ali dobro, očvrsneš prije vojske.” To iskustvo odrastanja u gradu čelika očito ga je oblikovalo i pripremilo za životne izazove.
