Nakon okončanja lokalnih izbora ostala su obećanja i planovi. Političari već većinom zaboravljaju da su odgovorni onima koji su ih izabrali, a građani zaboravljaju da je to njihov novac i da imaju pravo pratiti realizaciju projekata – i to ne samo u izbornoj godini. Mnogo je posla u stvaranju boljeg životnog okruženja ljudi u lokalnim zajednicama. Izborna euforija polako opada. Ostaje da vidimo da li će nam stvarno biti bolje.
Uoči izbora, bilbordi, plakati, nasmijana lica – i svi obećavaju bolje. Neki su za promjene, a neki žele da ostane ovako. Bilo kako bilo, građani će naredne četiri godine snositi posljedice ili uživati blagodati svog izbora. Ili, još gore, bit će nezadovoljni jer su drugi birali za njih. Već viđeno – odlučili su da ne glasaju, jer svakako njihov favorit nema šanse da bude među prva dva. Političari koji godinama zaobilaze sela sjete se pred izbore provući meter asfalta i time se slavodobitno hvaliti. Međutim, napraviti moderne gradove mnogo je teže.
„Teško se obratiti gradu jer ne možete ništa obećati. Gradom nije lako hendlati, zato je teško biti gradonačelnik. A ti ljudi neće da budu gradonačelnici, ti ljudi samo žele da budu formalno gradonačenici, oni ne žele da se uhvate u to. Recimo, sistem kanalizacije, sistem vode u novoizgrađenim objektima… Ali – to je problem građana“, kaže sociolog Sead Pašić.
Građani čekaju, nadaju se. Boljoj plaći, većoj penziji, boljoj socijalnoj zaštiti, urbanim uslovima za osobe s invaliditetom, životu bez korupcije, većoj sigurnosti, čistim izgrađenim ulicama. Reformama na svim poljima. Promijenili su ili nisu u svom gradu načelnike i gradonačelnike, izglasali vijećnike. Ali, pitanje je šta žele suštinski promijeniti u mjestu gdje žive.
„Mi smo izabrali ljude, ali mi nemamo institucije. Mi trebamo izgraditi institucije gdje neće biti toliko važno da li je ovaj ili onaj čovjek ili ova ili ona stranka na vlasti – nego da li je čovjek stručan i ništa više od toga“.
„Da obezbijedimo nove vrtiće, nova igrališta gdje će biti videonadzor… Puno je nasilja nad djecom po školama, treba da uvedu da policija čuva naše učitelje…“.
„Prvo što bih ja naveo je da se našim borcima, našim ljudima koji su odbranili ovu predivnu našu državu – da se povećaju primanja. Da se penzionerima povećaju penzije“.
I dok su jedni manipulisali najdubljim emocijama koristeći nacionalnost, vjeru, socijalni status zbirača, drugi su odlučno govorili da su predstavnici svih građana. No, na velikoj priči sve uglavnom i ostane. Dok prava dijela, koja bi tu brigu praktično pokazala, većinom izostanu.
„Oni ne žele jednostavno da se suoče sa temama koje su biti ili ne biti u BiH. Ja znam jedan grad i u tom gradu sam ja kran vidio prije 12 godina. Kran je simbol gradnje, simbol progresa, simbol mogućnosti da se ide ka ordo et progreso – ka redu i progresu. 12 godina nije postavljen kran. Prema tome vidite ili je stagnacija ili je regresija“, ističe Pašić.
Bez obzira na to jesu li pobijedili naši ili njihovi, dok građani ne shvate da svojim radom pune budžete i da moraju biti korektivni faktori i budni posmatrač dešavanja u svojoj zajednici, ne može se očekivati boljiitak. Jer samo voljom građana može se spriječiti korupcija, nelegalna izgradnja, sječa šuma, nasilje, nepravilnosti i sve što vodi ka devijantnom društvu – te na taj način spriječiti masovni odlazak mladih koji bolji život traže tamo negdje.
