U velikoj sali Grada Zenica održana je komemoracija posvećena Tomislavu Tomi Poljaku, istaknutom Zeničaninu, inženjeru, sportskom radniku i jednom od najznačajnijih ljudi u razvoju tenisa na ovim prostorima. Komemorativni skup pod nazivom „Životu u čast sjećanje koje traje“ okupio je oko stotinu članova porodice, prijatelja, kolega iz Rudarsko metalurškog kombinata, Metalurškog instituta, kao i sa teniskih terena, te brojnih građana Zenice.
Tomislav Poljak preminuo je 21. decembra 2025. godine u Shreveportu u saveznoj državi Louisiana u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je proveo posljednjih trideset godina života, ali je do kraja ostao snažno vezan za Zenicu i Bosnu i Hercegovinu.
Prisutnima na komemoraciji obratio se njegov dugogodišnji kolega i prijatelj Milan Rimac, koji je govorio o značaju Tomislava Poljaka za razvoj industrije i sporta u Zenici, posebno naglašavajući njegov doprinos Rudarsko metalurškom kombinatu, Metalurškom institutu i tenisu. Obratio se i njegov sin Davor Poljak, koji je podsjetio na životni put svog oca i njegovu trajnu povezanost sa rodnim gradom.
Tomislav Tomo Poljak rođen je 11. jula 1939. godine u Drvaru, a neposredno prije početka Drugog svjetskog rata njegova porodica se seli u Zenicu, gdje će provesti najveći dio života. Upravo u ovom gradu razvija tri ključne životne odrednice koje je i sam često isticao kao svoje „tri ljubavi“ porodicu, tenis i inženjerstvo.
Još kao dječak počinje igrati tenis, a nakon osnivanja teniskog kluba u Zenici 1953. godine aktivno trenira i ubrzo postiže zapažene rezultate. Već do 1957. godine, zajedno sa drugim zeničkim igračima, stječe ime na juniorskoj teniskoj sceni bivše Jugoslavije. Tokom svoje duge i uspješne karijere postao je 16-struki prvak Bosne i Hercegovine u pojedinačnoj i parnoj konkurenciji kroz juniorske, seniorske i veteranske kategorije.
Njegova teniska karijera trajala je više od šest decenija i nastavila se i nakon odlaska u Sjedinjene Američke Države 1995. godine, gdje je također ostvario niz uspjeha i bio aktivan na terenima u Louisiani, uključujući nastupe na seniorskim takmičenjima.
Pored ličnih rezultata, dao je značajan doprinos razvoju tenisa u Bosni i Hercegovini. Bio je predsjednik Teniskog kluba Čelik, predsjednik Teniskog saveza Bosne i Hercegovine, a potom i predsjednik Teniskog saveza Jugoslavije. U toj ulozi učestvovao je u organizaciji i vođenju Davis Cup reprezentacije, uključujući mečeve protiv Velike Britanije i Australije sredinom osamdesetih godina.
Paralelno sa sportskom karijerom, izgradio je i izuzetno uspješnu profesionalnu karijeru u oblasti metalurgije i industrije. Nakon završene Srednje tehničke škole u Zenici, dobio je stipendiju za studij metalurgije na Univerzitetu u Ljubljani, koji je uspješno završio. Profesionalni put započeo je kao inženjer tehnologije, potom kao specijalista za plastičnu preradu metala, zatim kao glavni inženjer Kovačnice, koja je u to vrijeme zapošljavala oko hiljadu radnika.
Kasnije postaje glavni tehnolog Rudarsko metalurškog kombinata za plastičnu preradu metala, član Poslovodnog odbora RMK i zamjenik generalnog direktora ovog složenog sistema. Na Metalurškom institutu „Hasan Brkić“ obavljao je funkcije direktora OOUR-a za tehnološka istraživanja i zamjenika predsjednika Poslovodnog odbora. Bio je autor brojnih naučnih i stručnih radova objavljenih u stručnim časopisima i prezentiranih na simpozijima širom bivše Jugoslavije.
Do aprila 1994. godine obavljao je funkciju potpredsjednika Poslovnog sistema Rudarsko metalurškog kombinata Zenica, koji je početkom devedesetih godina zapošljavao gotovo 80.000 ljudi.
Zbog ratnih okolnosti i želje da bude bliže porodici, zajedno sa suprugom Ulfetom 1995. godine odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje se pridružuje sinovima Denisu i Davoru. U Shreveportu započinje novo životno poglavlje, prilagođava se novoj sredini i aktivno učestvuje u porodičnom i društvenom životu. Tokom boravka u Americi ostaje posvećen tenisu, ali i porodici, kojoj je uvijek davao posebno mjesto.
Sa suprugom Ulfetom, s kojom je proveo više od pet decenija u braku, izgradio je porodicu na vrijednostima poštenja, rada i zajedništva. Posebnu radost u kasnijim godinama predstavljala su mu unučad Thomas, Laura Charlotte, David i Danny.
Kao zaljubljenik u Zenicu, napisao je i objavio memoare pod nazivom „Tri ljubavi jednog inženjera“, koji predstavljaju svojevrsno svjedočanstvo o njegovom životu, ali i vremenu u kojem je živio, te želju da ostavi trajni zapis o jednom gradu i njegovim ljudima.
Nakon završetka komemoracije, članovi porodice, zajedno sa sinom Davorom Poljakom, zasadili su u Gradskom parku kod Muzičke škole kuglastu lipu kao trajni simbol sjećanja na Tomislava Poljaka.
Ovim činom, Zenica je dobila još jedan podsjetnik na čovjeka koji je svojim radom, znanjem i posvećenošću obilježio generacije i ostavio dubok trag u industriji, sportu i društvenom životu grada i šire zajednice.