Prva izvedba oratorija Srebrenički inferno, potresnog muzičko-poetskog svjedočanstva o genocidu počinjenom u Srebrenici, održana je 2003. godine, povodom otvaranja Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Tada je Omladinski hor Zenica, pod dirigentskom palicom Milenka Karovića, ispisao historijsku stranicu bosanskohercegovačke umjetnosti i kulture sjećanja.
Ansambl Omladinskog hora Zenica izveo je fragmente oratorija koji su ubrzo postali prepoznatljiv simbol komemoracija u Potočarima.
Spoj poezije Džemaludina Latića i dirljive, melanholične muzike pokojnog Đele Jusića pretočen je u djelo koje je godinama budilo najdublje emocije i opominjalo – kroz umjetnost.
– Moramo opominjati. Najjače emocije izaziva muzika. Veoma je emotivno i stresno – svaki put kad završe, djevojke zanijeme dok ne dođu kući, izjavio je jedne prilike dirigent Milenko Karović.
U izvođenju su se koristili odabrani dijelovi oratorija Srebrenički inferno i kompozicija Lanet olsun (Prokleti bili), čija završna fraza donosi snažnu poruku protiv zaborava i negiranja genocida. Đelo Jusić je napisao muziku koja duboko pogađa. Ne postoji osoba koja može ostati ravnodušna. Tekst Džemaludina Latića to dodatno produbljuje. A kad se pojavi djevojčica koja traži mamu, brata, sestru – morate biti od kamena da ne zaplačete, rekao je Karović.
Oratorij je postao sastavni dio zvaničnih obilježavanja 11. jula u Potočarima. Omladinski hor Zenica godinama bio zadužen za njegovo izvođenje. Tokom godina, generacije učenika iz Zenice bile su dio ovog sjećanja.
– To su više emocije. Moja djeca, kad dođemo u Potočare, putujemo cijeli dan, dođemo u pola sedam ujutro, stojimo i čekamo kad će neko ući u Potočare. Znate, kad stoji petsto tabuta, a one su između petsto tabuta. To je strašan psihički momenat i sama emocija pjevanja u takvom ambijentu, da mi kad počnemo s pjevanjem, pa kad krenemo nazad, niko do Kladnja ne progovori, koliko su one emotivno ubijene samim onim što su vidjele, priča Milenko Karović.
U horu su se godinama smjenjivale generacije – učenici, studenti, mladi – ali pripreme su uvijek bile temeljite, posvećenost bezrezervna.
Jedan od najsnažnijih trenutaka svake izvedbe bila je uloga djevojčice koja glasom predstavlja izgubljenu djecu. Prvi put tu ulogu 2003. godine izvela je tada jedanaestogodišnja Nerina Buzaljko.
– Srebrenički inferno sam počela izvoditi s 11 godina, ali sam već godinu ranije počela pripreme. Tada sam već osjetila težinu tog djela, i ta odgovornost je rasla kako sam ja odrastala. Svake godine sve više sam osjećala značenje riječi koje izgovaram. Danas, kao odrasla žena, moje misli i srce uvijek su uz majke Srebrenice – i uvijek će biti, kazala je jedne prilike za medije.
Početak ove emotivne i kulturne priče veže se uz poziv koji je Milenko Karović dobio od autora teksta Džemaludina Latića i kompozitora Đele Jusića. Prva proba bila je skromna – izvedba u holu, pred simboličnom publikom.
– Tadašnji muftija Husein ef. Kavazović me kontaktirao, organizaciju je vodio Sulejman Kupusović. Tada je u Potočarima bio i Bill Clinton, prisjetio se Karović.
Kroz stihove Inferna govori se o djetetu koje je izgubilo sve – roditelje, porodicu, sigurnost. Zato je uloga djeteta u izvođenju simbolički najjača. Zbog toga je i muzika tog djela više od kompozicije – ona je emotivni otisak tragedije, otpor zaboravu i poruka da se nikada ne ponovi.
– Muzika je ono što ostaje. Ona je vječna. A kada se kroz muziku prenosi istina – onda to više nije samo umjetnost, već čin otpora, zaključuje Karović.
U izvođenju Omladinskog hora Zenica, Srebrenički inferno obišao je cijeli svijet. Iako su se lica mijenjala, osjećaj, emocija i snaga poruke ostali su isti – da se nikada ne zaboravi.
