VIDEO: Tunel Vranduk “Priča o najvećoj željezničkoj tragediji u BiH”- U saradnji sa youtube kanalom Zenica kroz objektiv donosimo vam priču o velikoj nesreći u Tunelu Vranduk.
Jedan od ključnih objekata na pruzi Šamac–Sarajevo bio je tunel u mjestu Vranduk, smješten između Zenice i naselja Nemila. Ovaj tunel predstavljao je najveći i najsloženiji građevinski poduhvat na omladinskoj pruzi, sa impozantnom dužinom od 1.532 metra.
Pripremni radovi na njegovoj izgradnji započeli su ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata, 10. marta 1947. godine, kada su radne brigade krenule sa ručnim prokopavanjem iz oba pravca. Nakon višemjesečnog iscrpnog rada, 28. juna iste godine, tunel je probijen – mjesec dana prije predviđenog roka. Potpuno je završen i kroz njega je položen kolosijek 28. oktobra 1947. godine, čak 11 dana prije zadanog roka, postavši simbol brzine, zajedništva i entuzijazma mladih radnika tog vremena.
Međutim, 24 godine nakon njegove izgradnje, ovaj tunel će se upisati crnim slovima u historiju kao mjesto najveće željezničke tragedije u Bosni i Hercegovini. U scenama koje su podsjećale na najstrašnije košmare, u njegovoj tami život je izgubilo 33 putnika.
Bila je to prohladna zimska nedjelja. Malo prije šest sati ujutro, lokalni voz, predvođen Končarevom dizelskom lokomotivom broj 820, sa devet putničkih vagona, saobraćao je na redovnoj relaciji Žepče–Zenica.
Obično bi tim vozom svakog jutra putovalo najmanje 1.500 radnika i učenika, ali s obzirom na to da je bila nedjelja, tog jutra u vozu su bili samo radnici željezare i rudnika koji su radili u smjenama, zajedno sa kondukterom Bogdanom Mitrovićem iz obližnjeg sela Kovanići.
Nakon što je Končareva lokomotiva, natovarena s dvije tone goriva i devet putničkih vagona, prošla kroz naselje Nemilu, nastavila je svoju vožnju prema tunelu Vranduk, koji je tada imao samo jednu cijev. U mračnim dubinama tunela, dok su putnici nesvjesno tonuli u san, dogodilo se ono najgore – na lokomotivi je došlo do varničenja, što je izazvalo požar. Plamen se počeo širiti dok se voz kretao kroz tunel, ostavljajući za sobom gusti crni dim koji se brzo gomilao u skučenom prostoru.
U jednom trenutku, nesreća je poprimila još strašniji tok – lokomotiva je zbog kvara izgubila pogon. Voz, sada prepušten inerciji, nastavio je kretanje uz blagi uspon tunela, ali je ubrzo usporio i konačno se zaustavio – samo 300 metara prije izlaza iz tunela.
Uslijedio je trenutak potpunog haosa. Putnici su u panici počeli nekontrolisano bježati kroz uske prolaze vagona, saplićući se jedni o druge, dok je gušenje od dima dodatno otežavalo pokret. Plamen koji je gutao lokomotivu povećavao je temperaturu u tunelu do nesnošljivih granica, usijavajući metalne dijelove voza i onemogućavajući bilo kakav prolaz prema izlazu ka zenici. Jedini spas bio je bijeg u drugom smjeru – kroz mrak, gust dim i smrtonosne plinove, na putu dugom čak 1.200 metara.
Izbezumljeni putnici, dezorijentisani i iscrpljeni, trčali su kroz potpuni mrak, sudarajući se jedni s drugima, saplićući se o oštri tucanik i padajući, dok su ih gušili dim i otrovni gasovi. Neki su u panici izgubili orijentaciju – nakon pada bi ustali i trčali nazad, ravno u smrt.
Izvlačenje preživjelih trajalo je sve do podneva. Tijela stradalih, ugušenih dimom i plamenom, izvlačena su sve do ranih jutarnjih sati narednog dana. Tri dana kasnije, specijalne ekipe su i dalje radile na hlađenju tunela i izvlačenju potpuno spaljene lokomotive i izgorjelih vagona. O silini požara svjedočio je zastrašujući prizor – željezničke šine su se od ogromne temperature doslovno savile i stopile s plafonom tunela. Tri vagona su se prevrnula, a unutar tunela su bile vidljive rupe koje su žrtve, u očaju i nemoći, kopale rukama pokušavajući pronaći izlaz.
Miris izgorenog metala, gareži i smrti osjećao se još mjesecima nakon tragedije. Među stradalima je bilo petnaest radnika zeničke Željezare, nekoliko rudara, učenici, ali i radnici drugih preduzeća iz Poslovnog sistema RMK. Ukupno 33 putnika izgubila su život na stravičan način, dok ih je 117 preživjelo s teškim ili lakšim povredama.
Vijest o nesreći ubrzo je potresla cijelu Jugoslaviju. Predsjednik Josip Broz Tito uputio je telegram saučešća porodicama nastradalih, dok su se najviši zvaničnici iz zemlje hitno uputili u Zenicu kako bi prisustvovali komemoraciji i ispraćaju žrtava. Pred tadašnjim Domom kulture okupile su se hiljade ljudi, u suzama i nevjerici. Među prisutnima su bili Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Todo Kurtović, Đuro Pucar, Dragutin Kosovac, reisul-ulema Sulejman efendija Kemura, Hamdija Pozderac i zenički gradonačelnik Abdulah Mutapčić.
